Nakon prvog čitanja, a i kasnijih iščitavanja, rukopisne zbirke pjesama Tanka nit Anese Karaica-Košuta, koja je i Stočanka i Mostarka, sada nastanjena u Švedskoj, s razlogom se može reći i konstatovati da se na hercegovačkom poetskom nebu, a možda i znatno šire, pojavila poetesa zanimljivog i višeznačnog stihovnog iskaza. Njena stihozbirka u rukopisu, čini se u znatnoj mjeri, očišćena je od taloga i nejasnoće koju sobom nosi svako novo pjesničko ime (posebno kada je u pitanju žena-autor) tako da i prva knjiga prođe uglavnom nezapaženo, ili se, ipak, ponešto, i zapiše o njoj. Ali, davno je rečeno, i mnogo puta i zapisano, kada je u pitanju literatura: prva knjiga, dakle književni prvijenac, postoji samo radi druge knjige. Tek druga (i treća) knjiga trebala bi da bude ono pravo, značajno i vrijedno.
Ali, čini se, Anesa Karaica-Košuta, već na osnovu prve knjige (koja je još u rukopisu), bez imalo pretjerivanja, može se reći, promišlja o svijetu (misli se na pjesničko promišljanje) na samosvojan i tajnovit način, slijedi unutrašnji ritam i nerv svake riječi koja u zagrljaju sa drugim riječima pravi metaforu i značenje; pjesma se tvori od ženskog suptilnog materijala trajnog značenja i vrijednosti; svaka pjesma je duboko doživljena, ali i odbolovana na način kako to samo žena, mlada žena, čini i radi i na kraju, zaista se radi o poetskom iskazu koji plijeni svojom jednostavnošću i iskrenošću. Govoriti o sadašnjosti koja se na svakom koraku runi i osipa, koja ima toliko tamnog i neizvjesnog u sebi, da se počesto pitamo je li ovo kraj svih krajeva, govoriti (odnosno pisati, pjesmom odgovarati) o vremenu i o nama u njemu, kako to čini ova mlada i odvažna pjesnikinja, svakako je vrijedno velikog poštovanja.
Moja malenkost, kao čovjek i književnik, daje svoju saglasnost da se rukopis Tanka nit može i treba objaviti kao – knjiga. Neka se zna da je još jedno, ovoga puta žensko pjesničko ime, krenulo u opisivanje i traganje za svim čudesima ovoga svijeta kojih nije malo i koja traže da se o njima i slovo pjesničko sroči – i zapiše.
I treba da se rukopis u knjigu – pretoči!
Meho Baraković,
književnik
zapisano u Göteborgu, Švedska,
9. decembra 2007.
