Hotel ”Tri krune”. Negdje u februaru devedeset druge, kad sam mislio da se cijela Bosna preseli u Švedsku, kao televizijski novinar, s radnim rasporedom u Hrvatskoj, bio sam u Göteborgu. Grad pun naših k’o šibica. Sve preuređeno u prihvatilišta.

– Gdje nas ima najviše na jednom mjestu? – pitam Sulju Halalkića, našeg neformalnog konzula u ovom gradu, inače višegodišnjeg poslovnog čovjeka u Švedskoj.

– U hotelu ”Tri krune”, veli upućeni Prijedorčanin. I danas čuvam još neobjavljeni materijal snimljen u tom hotelu s, vjerujem i danas, najnesretnijom klijentelom na svijetu. Mahom starije osobe, i žene sa djecom, deportovane nakon progona iz Bosne, sa zagrebačkog Sajmišta u ovu zemlju. Gotovo deset godina kasnije vratiće me ovoj temi i njenim slikama knjiga ”Hotel Tri krune” Goraždanke Nizame Čaušević, kojom je, ova inače rođena Janjarka, ovjekovječila sjećanje na ovaj hotel, ali i mnogo više – stradanje svoje porodice tokom dva posljednja rata.

U geteborškom kvartu Lundby, u Hisingenu malo prepoznatljivije locirano, ispisana je posljednja stranica ove knjige, čije je pisanje započelo ne baš odmah nakon što je Nizama sa kćerkom i sinom dotakla obale Švedske, kako to ona veli, možda devedeset devete, jer trebalo je prvo naučiti švedski, pošto je Nizama pošto-poto htjela da ta knjiga izađe na švedskom.

– Ništa se oko ove knjige nije desilo slučajno; učila sam intenzivno jezik jer mi je bilo stalo da to što želim saopštiti razumiju Šveđani, a onda sam događaj – taj hotel na tri sprata, s tim nesretnim svijetom koji samo gleda televiziju a ništa ne razumije, pomiješao je dan i noć i sve ostale navike koje pripadaju normalnom životu i sretnim ljudima. U moju spisateljsku nadarenost uvjeriće me učešće, a na sugestiju naše učiteljice švedskog, u jednom projektu i konkursu za knjigu-zbornik ”Vrijeme sjećanja”, o našim izbjegličkim iskustvima, o nečemu što bi moglo da bude od koristi generacijama koje će doći poslije nas. Gotovo petinu te knjige pripalo je meni i mom eseju pod naslovom ”Hotel Tri krune”, koji će u avgustu 2003. biti objavljen kao roman.

Nije Nizama slučajni pisac. Jeste da je slučajno sustigla tema njenog prvog romana, ali je još za djevojkovanja, još dok je bila u Goraždu kao tehničarka u ”Pobjedi”, petljajući sa hemijom, sanjala da jednoga dana bude pisac. I to ne obični pisac nego autor ljubavnih romana. Ne bi suđeno da piše o ljubavi, ljubav je ostala u bračnim relacijama sa Hajrom, a pisanje je započelo malo tvrđom ivicom života, najtvrđom, ratnom.

Nizama i Hajro (Foto: Uzeir Bukvić)

Nikad se ne zna gdje se i kako svode računi među ljudima. Hajrudin se dvaput povodio za Nizamom; jednom kad je sa službovanja u Banja Luci doletio u Goražde, u svoj kraj, jer Hajrudin je rođeni Ustipračanin, i drugi put, devedeset pete, nakon što je rat proveo u Goraždu, i kao težak slučaj deportovan za Nizamom u Göteborg. I tu u tom geteborškom stanu, u Hisingenu, teku penzionerski dani dvoje Čauševića, dvoje Podrinjaca, ne obični penzionerski dani nego je to prava spisateljska radionica zavidne produktivnosti. Sa tri objavljene knjige i dvije u ispisivanju mnogo je više od dometa dvoje umirovljenika.

Nije sad više kao što je bilo, kao kad su se pisale Hotel Tri krune, na papiru i olovkom, sad su u pogonu familijarni kapaciteti; sin Enes, stručnjak za data tehniku i dizajn, pa sestrična Meliha Rifatbegović u Sarajevu arhitektica koja se takođe bavi dizajniranjem knjiga. Za njen drugi roman ”Umihanu” uredila je naslovnu stranu i obezbijedila poznatu Berberovu sliku ”Portret žene”, što je kod čitalaca ostavilo ugodan dojam. Hajro je, još staromodan, on piše na pisaćoj mašini, onda to Nizama prenese na kompjuter i tako ga malo tehnički dotjeruje, a on nju jezički.

– Ja nisam jezičar, pravda se Nizama, nego tehničar, ali ne obični, dodaje, kao da se pravda, pa Hajro dotjeruje malo ono što ja napišem. Dok on ne stavi tačku, dok on ne ovjeri to što sam napisala nije to još za knjigu. Hajrina je posljednja!

– Nizama je autor nesumnjive spisateljske darovitosti, kaže profesor a sada i njen lektor i prvi kritičar. Potrebna joj je samo mala čisto zanatska pripomoć, jer ona je samo obični hemijski tehničar, u šali će naravno profesor Hajro, ali njen jezik je apsolutno prozni.

Nakon što je ”Hotel Tri krune” dva puta štampan, nakon što je, dakle, probijen led u prostor literature, uz dosta pohvalnog što je rečeno o ovoj knjizi i s naše, a i švedske strane, jer je roman prvo objavljen na švedskom jeziku, svojom drugom knjigom, bosanskijeg naslova ”Umihana” Nizama se vratila u zavičaj, u svoju Janju, u vrijeme koje malo drugačije pamti, temi prema kojoj, kako sama veli, ima nekog osobnog duga. Napokon ljubavna tema o kojoj je Nizama sanjala onih davnih dana pored Drine u Goraždu, gdje je na pozornici amaterskog teatra srela i vidjela svog životnog saputnika a sada i brata po peru Hajru Čauševića.

– Umihana je stvarna ličnost, osoba iz moga zavičaja iz Janje, poznavala sam je, to je oličenje Bosanke, njene čestitosti, unutarnje ljepote i unutarnjeg sjaja, ali i neizvjesne sudbine koju prati podjednako tragika i sreća. To je knjiga za domaćeg čitaoca, upotrebne ograničenosti, te stoga i ne mislim da bi to bila zanimljiva tema za Šveđane.

U stanu Čauševića čini mi se da je podijeljen prostor; u kuhinji Nizama vodi svoj dvostruki život – domaćice, i spisateljice; Hajro gazduje luksuznijim dijelom – dnevnom sobom. Uostalom, on je gost, pridošlica i njemu pripadaju bolji uslovi.

U spomen profesoru Fahri. Negdje prošle godine, u prolazu mi Hajrudin dade svoju knjigu o Fahri Baščeliji, goraždanskom profesoru matematike i fizike, ničim me ne obavezujući i da je pročitam. Ali, pročitah je i to naizust, s uživanjem. Malo je takvih i profesora, a i đaka. Znam za sličan slučaj u Brčkom, gdje su u vrijeme rata, neposredno nakon što je umro, vrlo cijenjenom profesoru gimnazije Hamdiji Ćelosmanoviću, u znak zahvalnosti što ih je ispravno uputio u život, dvoje njegovih đaka – Nedžad i Maida Akšamić, sada ugledni brčanski doktori, podigli spomenik. Hajro je drugi slučaj, jer je uknjižio i svoja a i sjećanja drugih na svog profesora iz Goražda, Fahru Baščeliju, neobičnu pojavu bogate ljudske i profesionalne slojevitosti. Neću da prepričavam knjigu, koju je njen autor Čaušević nazvao i Inat knjigom, razočaran i nezadovoljan odnosom Goražda prema njegovom junaku koji je mnogo više zadužio ovaj grad nego što mu je on vratio. Ipak, knjiga je zbornik anegdota vezanih za život i ponašanje Fahre Baščelije, koji se na kraju doima kao roman o čovjeku koji je živio jednu uzbudljivu naivnost. Zahvalna što je dobila knjigu, slučajno ili namjerno svejedno, tek penzionisana učiteljica iz Tuzle Ljiljana Stančić, nakon pročitane knjige o Fahri uputila je autoru veoma uzbudljivo pismo u kome kaže da je nakon čitanja pozvala svoju prijateljicu koja joj je poklonila knjigu i rekla joj da je pročitala pedagošku poemu i da nikome ne bi trebalo dozvoliti da sa dnevnikom uđe u razred dok je ne pročita. Napisali ste bukvar naše profesije, kaže uzbuđena bivša seoska učiteljica. Napisali ste dragocjeno svjedočanstvo o jednom pregaocu, impresivnoj ličnosti i cijeloj galeriji likova s kojima je živio, radio i koje je učio. Napisali ste autentičnu hroniku razvoja jedne važne društvene djelatnosti – obrazovanja. Hvala vam, triput ponavlja učiteljica Stančić.

Jedna škola u Goraždu nosi ime Fahre Baščelije. Zahvaljujući knjizi Hajrudina Čauševića, ostaće trajna legenda o ovom važnom čovjeku Podrinja.

Ratni koledž profesora Hajre. Nizama već ispisuje retke svoje treće knjige. Vjerovatno će to biti opet portret njene porodice koja je ratom bila potpuno razbijena; roditelji u Janji u logoru, izašli su uz dobru kauciju, majka na nosilima prevezena za Tuzlu, gdje joj je bio sin, druga sestra u Njemačkoj, treća u Norveškoj, jedni u Zadru, drugi Šibeniku, ona u Švedskoj, Hajro u Goraždu… Sad su se svi opet svili oko Tuzle, jedino je njoj, kako kaže, dodijeljena tuđina. Hajro je svoj ratni dnevnik sklopio nedavno u Sarajevu, gdje je kao počasni gost bio pozvan da prisustvuje odbrani diplomskog rada na Odsjeku za novinarstvo njegove ratne učenice Muamere Šehić. E to je ta priča ispričana, a nenapisana o ratnom koledžu profesora Hajre u opkoljenom i svakodnevno granatiranom Goraždu.

Dok gledamo dokumentarnu reportažu Federalne televizije BiH, autora Hajrinog badženoga Halida Rifatbegovića, o šest djevojaka iz Goražda koje je uz granate učio engleski profesor Hajro, dirljivu, punu drame priču o entuzijasti, hrabrom čovjeku i sjajnom pedagogu Hajrudinu, podsjeti me i imenom i djelom na Hajrudina graditelja Mostarskog mosta na Neretvi. Hajro je za života podigao most od tih šest djevojaka koje je za dvije godine strašne goraždanske drame učio stranom jeziku i životu. Svih šest su sada svoji ljudi, posvršavale škole: Alma Šovšić je profesorica, Adela Zec ekonomista, Selma Sijerčić je pravnica, Muamera Šehić novinarka, Senada Hurić profesorica, a Amela Poljo je načas prekinula školovanje i odgaja svoje dvoje djece u Austriji. Sve sad izgleda bajkovito, kao u svakoj sretnoj priči o šest uzornih djevojaka i njihovom profesoru. Ali, vratimo li malo film, poput ovog što ga Fahro po treći put gleda sa BH televizije, leži druga priča.

– Bio sam svo vrijeme rata u Goraždu u tom opkoljenom paklu. Gledam te djevojčice i strahujem za njima, jer ljudi svakodnevno ginu, na grad je dnevno ispaljivano nebrojeno granata. Skupim njih pet i predložim im da ih u mom stanu učim engleski. I tako krenemo, svaki dan od dvanaest do dva. Vidim jedna njihova vršnjakinja na ulici galami, psuje, primjećujem i da nije iz Goražda, da je iz nekog sela iz okoline.

Šta mislite da i nju nekako namamimo, da je sklonimo s ulice, predložim to mojim djevojčicama, koje su mi tih ratnih dana zamjenjivale moju porodicu. I namamimo je, i ona krene. Nisu to bili samo časovi engleskog jezika, mada je to bio prioritet, jer sam znao kad ovaj pakao jednom stane valjaće im taj engleski. Radio sam to, naravno, bez pare i dinara.

Na kaseti gledam i pratim podsjećanje profesorice Alme na te teške goraždanske dane i roditeljsku pažnju profesora Hajre. Druženja koje joj je osim što je dobro naučila engleski ulivalo i samopouzdanje i vjeru u neki izlaz.

– Na dan kad je pala Srebrenica došle smo redovno na časove kod profesora Hajre. Ali uprkos pokušaju da se priberemo i započnemo nešto nije od tog časa bilo fajde.

– Pala je Srebrenica, kažemo profesoru. Šta ako padne Goražde? – i ponovo sada pred tv kamerama briznu u plač profesorica Alma. Plače Alma tamo negdje pred Halidovom kamerom, plače Hajro ovamo u geteborškom stanu, plačem i ja ovdje pored njega.

Nadajmo se, ipak, da će ova goraždanska ratna priča o profesoru i šest djevojaka, ovdje u geteborškom stanu u Hisingenu ući u roman o jednom sretnom ratnom drugarstvu u nesretnom vremenu.

(Bosanska pošta, 29. februara 2008., s. 14)