Početak romana rađen je na takav način da podsjeća na uspješnu scenografiju za dobru pozorišnu predstavu. Opisi nabujalih rijeka i Kasabe kao da nam govore – tu će se, na tom mjestu, u tom okruženju, među tim ljudima, ispisati roman…
Roman je ustvari ispisan dosta davno ali je čekao nekoga ko će ga znalački prenijeti na papir. Tako i brojne druge priče, davno završene i gotove čekaju svoje pisce; po onoj da pisac bira temu o kojoj će pisati, ali se ponekad desi da tema odabere pisca. E, kad se spoji i jedno i drugo, eto knjige.
Radnja se događa u vrijeme kraljevine Jugoslavije, mada se preliva i prije i poslije toga, te nudi čitaocu, koji može biti ne poznaje dovoljno zemlju i ljude gdje se radnja odvija, informaciju više.
Roman prate bogati, barokni opisi. Svaka njegova stranica je okićena i ko voćka rodna. No nisu to oni dosadni opisi koje ponekad nalazimo u knjigama i koji su sami sebi svrha. Ovdje sve teče, sve je mehko i lijepo, svaka rečenica je na svome mjestu.
Evo primjera: ”Tople metle proljeća već su davno pomele zadnji snijeg” – tako Nizama opisuje kraj zime, a ”Breme godina leži na krovu kuće”, pa ”Kap rose druguje sa sebi ravnim, noć se tanji” … I moguće je tako nabrajati do sutra jer roman Miraz krcat je upravo takvim, slikovitim i živim opisima.
Ne znam da bi i jedan muški pisac sa ovoliko topline i preciznosti počeo i do kraja iznio na svom peru radnju romana, koja je po svom obimu golema, kao što je to Nizama uradila.
Pada mi na pamet Legenda o Alipaši, Envera Čolakovića, jer mi je Nizamin roman vratio miris i slike i osvježio sjećanja upravo na tu knjigu, mada su u pitanju dva potpuno različita romana.
U tekst je lijepo utkano svašta, od narodnih poslovica, gotovo zaboravljenih riječi, pa do opisa običaja iz tog vremena, i ništa od toga nije urađeno na vještački način i nazor. Ova knjiga vas neće opčiniti na vještački način, nego će vas prebaciti u vrijeme o kojem govori. Ona će vas hipnotisati, te ćete za njom posezati i kad je pročitate i ostavite.
Kroz unutrašnji dijalog junaka romana Miraz Nizama zaokružuje sliku o tim ljudima, koji postepeno dobijaju tijelo, lik i karakter, dobijaju dubinu i u rečenicama postaju živi ljudi, sa svojim srećama i tugama, s tajnama, s imetkom i bijedom.
Nizama je uspjela ispisati jedan topao, realan roman, stvoriti svijet koji je davno nestao i svakom čitaocu ove knjige pružiti neizmjerno zadovoljstvo čitanja.
U koji god drugi medij da se ova knjiga prebaci (a moguće je to uraditi i to dosta uspješno), u film ili pozorište, ne bi se u tolikoj mjeri mogla dočarati ljepota priče koju je Nizama tekstom izvezla i romanom zaštitila.
Spisateljica priča o vremenu u kojem se poštovala tradicija, slušao autoritet, u kome se znalo ko kosi a ko vodu nosi, vremenu vrijednosti i morala, čednosti i dugog čekanja na ispunjenje želja.
Hasiba je Mejru odgojila i vaspitala kao svoje dijete; u njoj proradi majčinska ljubav i otpor kad Mejru od nje zatraži dosta stariji Suljaga. Priča ima svoje mjesto i vrijeme, svoje aktere, ritam, ali je po meni dosta bitniji način na koji je napisana.
”Drvo u jesen, onako golo i pusto ima svoju ljepotu, nije da nema; ali je ljepota daleko veća kad se u proljeća beharom okiti.”
Takve su rečenice u knjizi Miraz, beharom okićene, jedre, lijepe i to knjizi kao djevojci haljina, odlično stoji.
Polahko i neopterećeno roman Miraz formira svoj svijet. Priča priču Avdaginice, pa Hasana i Ajne, Alibega, Belkise i Mejre, priču o ženama toga vremena, njihovim željama i strahovima, žrtvama patrijarhalnog odgoja.
Nzama Granov Čaušević gradi čvrstu konstrukciju romana, ne ostavljajući po strani ni jedan detalj koji je to vrijeme sa sobom nosilo. Švedski nobelovac Hari Martinson, Nobelovu nagradu za književnost dobio je zahvaljujući jednom nevelikom romanu u kome sve pršti od ljepote rečenice i majstorluka pravog književnog profesionalca. U pitanju je roman Kad su cvjetale koprive.
Roman Nizame Granov Čaušević nema po sadržaju ništa zajedničko s Martinsonovim romanom, ali ima jednu neobičnu ljepotu pripovijedanja koju svakako vrijedi istaći obzirom da je Miraz njoj tek treća knjiga.
Miraz koje djevojke nose sa sobom kada se udaju i idu u drugu kuću iskazan uglavnom kroz materijalno, kroz broj šorvana, zlata, zemlje, stoke; ovdje je malo drugačije prikazan. Najveći miraz je mladost, ljepota i poštenje glavne junakinje romana, i te vrline nikakvo materijalno bogatstvo nije moglo zamijeniti.
Priča je to, pored svega drugoga i ljubavna, ali nije samo ljubavna, nije ni o ljudskom karakteru i ljudima u vremenu, ali i jeste, priča je nekako poznata od ranije ali nova, svježa, dosad neispričana, sve je to i ništa od toga, puno više i dosta šire i detaljnije roman Nizame Granov Čaušević.
Autentične historije u ovoj knjizi nema puno, ali je ima i ona ima veze sa svim što se dešava. Recimo i to da se u tim iskrama historije mogu prepoznati i neke nekadašnje težnje pojedinih država za Bosnom i oko Bosne.
Priča iz Miraza nije predvidiva, i teško da ćete, pogađajući šta će se desiti na kraju, uistinu i pogoditi, zbog toga i nećemo otkrivati puno od sadržaja knjige.
Knjigu valja istinski pročitati i radovati joj se, ona priča priču o davnom vremenu i zaboravljenim ljudima a to joj daje neku vrstu dopunske mistike i bogatstva. Knjiga je puna poruka, izvrsnih opisa i citata koje bi valjalo zapisati pa okačiti na zid.
Obzirom da je Nizama rođena 1944. godine bit će da priča koju priča i nije potpuna fikcija, već da ona ima svoje aktere u stvarnom životu (imala ih je, zapravo), što donekle objašnjava živost teksta i detalje pripovijedanja. Hrabri podatak da su godine priču samo izbrusile, sačuvale, učinile ljepšom – i da je čekanje Nizame da uzme pero u ruke bilo vrijedno čekanja.
Recimo i to da je Nizama G. Čaušević od 2003. godine do danas napisala tri romana i to: Hotel tri krune, Umihana i evo sada Miraz, te da su sva tri doživjela više izdanja.
Čestitamo joj na ovoj knjizi a vama hvala na pažnji i uživajte u čitanju ovog lijepog romana.
Tuzla, 29.06.2006.
(Žena, br. 42, s. 32-33)
