Broarna-Mostovi
Svenska · Bosanski
maj 2025
P
U
S
Č
P
S
N
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
Broarna-Mostovi
Ljubav je najbolja opcija
Piše: Atif Kujundžić

Slovo na promociji
knjige Umihana
Nizame Granov Čaušević
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Nizama Granov Čaušević: ”Umihana”Pišući o romanu Nizame Granov ČauševićHotel Tri krune, prije dvije godine, pokušali smo i napravili pregled bh. žena koje su zašiljile olovku sa obje strane, pa smo pomenuli Ajku iz Like i Umihanu Čuvidinu, Staku Skenderovu i Biseru Alikadić, pa i druge dame bh. književnosti. I eto, ne prođe malo, pa se Nizama Granov Čaušević oglasi romanom Umihana, koji je eto, povodom današnjeg okupljanja i predstavljanja. Evo nas, dakle, još jedanputa zajedno sa Nizamom Granov Čaušević, na istom mjestu kao prije dvije godine.

* * *

Svoj prvi roman – ispovjednu prozu, Nizama Granov Čaušević napisala je na švedskom jeziku a potom, sama ga prevela na bosanski jezik. To me impresioniralo. Možda je teže sa bosanskog jezika roman Umihana prevesti na švedski, ali, bilo bi dobro da Nizama svoj roman što vjernije i što prije prevede na švedski jezik, pa da i Šveđani – a kažu da su, suvremeni, intelektualno neumoljivi u ljubavi slobodni ljudi koje nije jednostavno ganuti – osjete to što Nizama piše o Bosni i Hercegovini i bh. ljudima. Da saznaju o tome kako se voli u Bosni i Hercegovini i kako je ljubav osnovni ljudski odnos koji oblikuje naše ljude.

Ustvari, i ljudi i knjige puno su kompliciraniji nego što bismo uopće mogli pojmiti, a ovdje i danas imamo i knjigu i autoricu. Dakle, pokušavamo na razgovijetan način prići i reći riječ o knjizi kako bismo svojim doživljajem rekli i autoricu. To je odgovornost koju ni najmanje nije jednostavno preuzeti, odgovornost koja mora računati s razumijevanjem drugih i drugačijih čitanja i viđenja.

Srećom, Nizama je tu pa može reći ono što ne bismo trebali previdjeti ni u kakovom pokušaju da kažemo najvažnije o ovoj knjizi.

* * *

Pišući recenziju za knjigu koju danas predstavljamo, tekst sam naslovio: umihana, ili – da život bude ljubav. I ovoga časa mislim, kako je to dobar naslov i kako odražava suštinu autoričinog pregnuća i ove knjige kao postignuća.

Doista, dojmilo me se to kako Nizama Granov Čaušević intuitivno podržava i slijedi ljubav, odobrava je i produžava kao najmoćniju opciju življenja i opstajanja. Dakako, Nizamino intuitivno emanira iz stvarne inteligencije kao viši stupanj spoznaje i podrazumijeva neupitnu pamet i čovjekovu prirodu iz koje intuicija progovara i kao genetički memorirano, u dugom vremenu odlagano i akumulirano – neporecivo iskustvo.

* * *

Nizama Granov Čaušević, dakle, pišući knjigu Umihana – koja, po svemu, jeste i bošnjački obiteljski roman koji reflektira svu složenost suvremene porodice – upotrebljava najbolju sebe za ispisivanje teksta. Čini to prevashodno u nivou jezika, njegove karakteristične leksike i sintakse koja funkcionira u njoj bliskom životnom i patrijarhalno toniranom obiteljskom okruženju i modelu. Čini to prateći karakteristične sudbine i karaktere u tom svijetu, njihovo artikuliranje međusobnih odnosa i funkcioniranje u životu.

Nizama postiže, pa i kao čitatelji prepoznajemo iznova ljude koje smo poznavali i poznajemo cijeloga života, ili se prisjećamo samih sebe u nekom vremenu kojega više nema. Odista, mijenjalo se puno toga, ali nije sasvim nestalo, jer je ostalo sačuvano u nama.

Ustvari, već nakon nekoliko stranica, Nizamin rukopis sam počeo čitati kao obiteljski, etnografski i folkloristički zapis, a tako i kao antropološku skicu bošnjačkoga bića. Shvativši to, u magnovenju postao sam i svjestan u kojoj mjeri je njezin tekst preslik karakterističnih vrijednosti iz života bošnjačkoga svijeta koje čine njegovu fenomenološku matricu takvom, pa se njome uvjetovani pojavljuju ako ne sasvim jednaki, onda vrlo slični ljudi i u različitim vremenima.

U pomenutom, antropološkom nivou to se svakako događa prije svega u jeziku. U jeziku nam je zatvorena duša, pa kad god nešto napišemo i potom pogledamo, uvijek imamo osjećaj kako smo rekli i ono što nismo htjeli, i kako nismo rekli ono – što smo najviše željeli reći. Baš zato, znameniti filozof Martin Heidegger jezik naziva čovjekovom kućom bitka.

Bitan dio pomenute fenomenološke matrice koja omogućuje karakterističnu pojavu našeg čovjeka, uistinu, čini ljubav – kao osnovni međusobni ljudski odnos i tako neizbježno – odnos prema životu. Naša majke su oduvijek mislile, a to i danas jednako misle, kako sve što nemamo ili što smo dobili a što nam život nastoji oteti, mogu namrijeti i nadoknaditi svojom majčinskom brigom i ljubavlju, davanjem sebe do osobne patnje i bezizgleda samog davanja.

I, nije da nemaju pravo i da to nije najbolja opcija! Naprotiv! Izgleda kako smo ovdje opstali samo zahvaljujući tome, jer, sve drugo je objektivno, protiv nas, ali majčinska ljubav i patnja, čine nas neporecivo ovdašnjim i svojim – životima naših majki oplemenjenim.

Gledajući to tako, pomislimo, kako imamo sreće jer nas takav odnos podržava iz dubine mudrosti same prirode našega porijekla. Zatim, manje više i iz sasvim istih razloga, ljudi i nisu baš osobito sretni, niti to mogu biti ako nisu u stanju davati. A davati ne mogu, ako su bili uskraćivani ili podsticani na agresivnost. Ako stanemo na tom mjestu i proširimo osvjetljenje, bez namjere da se upuštamo u psihoanalizu, možemo zasnovano odgovoriti na pitanje: zašto je to tako?

Naime, biti sretan, znači biti odgojen ljubavlju i sposoban za ljubav, tj. biti spreman na davanje! Čovjek najmanje misli o onome što posjeduje i samo iznimno, konstatira kako je sretan već zbog toga što mu je dato. A najčešće i uglavnom dato mu je sve što mu je potrebno. Tako opažamo, kako je osobna sreća opcija kojoj se rado i bez razmišljanja predajemo, dok tu, nadomak, odmah pored nas žive uskraćeni ljudi i bez slične potencije, tj. mogućnosti.

* * *

Likovi u Nizaminom romanu su također, iznimno i na karakterističan način voljeni i zaljubljeni i u tome, visoko etični. Pa ipak, događaju se smicanja i mimoilaženja. Nizama Granov Čaušević koja je shvatila, intuitivno, tj. mudro, izbjegava i svaki doticaj sa onim – što nije ljubav i duhovna vrijednost kao oplemenjena i striktno – ljudska kategorija. Dakako, stvar u krajnostima biva podudarnom sa bh. znakom stradanja i opstajanja, a pojave ukorijenjene u karakterističnu bh., bolje rečeno: bošnjačku fenomenološku matricu, jer je ista bitno određena i duhovnošću islama, što joj biva dominantom.

Nizamini likovi neovisno o uzrastu, sasvim po istom principu ne nalaze smiraj dok se ne suoče sa svojim slabostima, ili onim dijelom sebe koji smatraju svojom životnom pogreškom. Ljubav odgaja odgovorne ljude, moramo konstatirati. Mevlida je teško, smrtno bolesna, ali joj osjećaj krivnje prema prijateljici iz djetinjstva – Umihani ne da umrijeti dok se sa Umihanom, licem u lice, ne objasni.

Tako i uočavamo, kako spisateljica Nizama Granov Čaušević, kao referentno mjesto svoga književnog teksta – traži čistu i mirnu dušu i savjest svojih likova. To postaje osnovnim pokretačem nastajanja njezinoga teksta i osnovnim motivom njezinoga pripovijedanja, a Mevlida i Umihana – postaju paradigmatičnim pojavama bošnjačkih žena.

Dakako, sve to odvija se u neprekidnim procesima osobnih preispitivanja, odvija se u atmosferi prijeteće ratne kataklizme na ex-YU prostoru i sve veće neizvjesnosti i osjećanja zebnje pred budućnošću. I taj uvjet, knjizi daje posebnu boju. Nizamini likovi koji se preispituju, kao da sami sebe pripremaju za najteže odluke i događaje koji neizbježno dolaze.

Nizama Granov Čaušević je dobro oslikala poziciju bošnjačkog svijeta i dijelom, dala uzroke koje će iskoristiti dušmanin. Ova knjiga biva lobotomijom jednoga svijeta koji se rasijeda i mijenja, prilagođava i podešava i kojega u ovome trenutku već, sasvim izvjesno, takvoga kao u knjizi više nema.

Nadamo se, kako je te okolnosti Nizama Granov Čaušević svjesna i da je istu doživjela kao osobno ispunjenje najvažnijega cilja pisanja ove knjige, romana Umihana.

* * *

Nije uobičajeno, ali imam želju reći još dvije rečenice o prijelomu – grafičkom oblikovanju ove knjige. To je urađeno veoma lijepo i uspješno. Time su se bavili Meliha Rifatbegović i Enes Čaušević, uradili su to odmjereno i znalački ukrašavajući redne brojeve poglavlja i prazne strane odmjerenim iluminacijama, a očigledno s jasnim osjećanjem same prirode teksta. Pa nas ta, grafička strana izgleda knjige, diskretno podsjeća na vrijeme kad su grafički radnici slijedili vrlo stroge zahtjeve grafičkog zanata. Naime, proizvoljnostima kompjutorske pripreme, danas je grafički zanat naružen i vrlo ugrožen. Nasuprot čemu, ovdje je riječ o mladim ljudima koji pokazuju zavidno visok i uistinu odnjegovan smisao i ukus za ljepotu knjige.

Čestitam i gospođi Nizami Čaušević i autorima grafičkog oblikovanja i likovno-tehničke pripreme knjige. Od Boga vam zdravlje i dobra sreća, od mene najbolje želje.

Tuzla, 29.06.2006.

(Žena, br. 32-33, s. 22-23)

Copyright © 2007-2014 Broarna-Mostovi kulturförening [Angered, Göteborg, Sweden] and the authors | Webbmaster