Nedvojbeno je da je Meho Baraković bio i ostao neiscrpno poetsko vrelo, neuništivi stvaralac kojem ni bosanskohercegovačka ratna kataklizma, ni tuđinstvo, nisu mogli nauditi da presahne. Pisano je o tome i o njemu u raznim prigodama, a ja bih htio o nečem što je, ipak, specifikum ovog poete raznolikog temata.
Naime, kroz cijeli život, kroz obilje poetskih tema i bauljanja u neuhvatljivoj mreži paučinastih pjesničkih izazova, jedna tema nikad mu nije dala mira, nije ga ostavljala ravnodušnim. Uvijek je bila uz njega: ili kao srž, ili kao prateća oblatna.
To su gradovi!
Nije Baraković s njima samo na ti, nego on s njima uporedo živi, s njima na pjesnički način priča, o njima pjeva i zajedno tuguje, pa nije slučajno što su ga nazvali ”pjesnikom grada”. Jer, šta su gradovi nego ljudi. Ima li uostalom, moćnije rijeke od rijeke ljudi, dakle upravo one koja teče gradskim asfaltnim koritom. Kad ona presuši, i grad, dakako, presahne.
Po razotkrivanju tog svog temata, Baraković je, ako mogu tako reći, pomalo i neobičan. Naime, čak i kad je riječ o gradovima – megapolisima, oni mu nikad nisu teški.
On i njih nosi u sebi, njima natrpava dušu i srčane komore gotovo do pucanja. I ni briga ga jesu li južni – topli (Trebinje, Mostar, Dubrovnik, Stolac, Sarajevo, Gacko, Plav, Bileća, Ljubinje…), sjeverni – hladni (Bollnäs, Stockholm, Göteborg). On ih nosa i trpi, o njima piše i na svoj način oživljava ubrizgavajući im neophodne doze pjesničke infuzije. Na taj način Baraković, u stvari, čitaoce uvjerava da je i od smrti čovjeka, gora smrt grada.
Čovjek, naime, može umrijeti na razne načine – ležeći, potrbuške, na leđima (u horizontali), a grad, nažalost, samo na jedan – uspravno (u vertikali) i uvijek prepun čudne simbolike koju ljudi, ma gdje stigli, faktički nose sa sobom, jer je riječ o ljepoti života, o čemu Baraković i pjeva.
Nisam se, dakle, mogao suzdržati, a da ove i ovakve rečenice ne prospem po papiru poslije čitanja najnovije, više i ne znam koje po redu, Barakovićeve knjige pjesama, ali i mnogih ranijih. Najnovija je ugledala svjetlo dana nedavno i nosi naziv Göteborg – ili ko bi rekao da je to moguće. Knjiga je izašla u izdanju izdavačkog punkta Broarna-Mostovi kulturförening u Göteborgu, štampana je u Izdavačko-grafičkoj kući Planjax u Tešnju, veoma je ukusno likovno-grafički opremljena, u njoj ima više od 80 pjesama raspoređenih u nekoliko poglavlja: Sa putovanja, Iza zavjese od ljubičaste nesanice, Tijelo i ljubavna gramatika, Mala geografija duše ili gradovi hercegovački gradovi, Ljubavi moja, ko bi rekao da je to moguće i Göteborg, sedam dana jula u krugu 2005. godine.
Baraković je i ovom svojom najnovijom knjigom, koja će čitaocu biti i izazovna i pitka, potvrdio visoku pjesničku imaginaciju, snažan senzibilitet prezrelog poete, ali i stvaraoca čija pjesnička korita još dugo neće presušiti makoliko se sve događalo u tuđini, a on bio pritisnut i godinama i bolom zvanim odvojenost od rodnog korijena.
Ferid Čehić
(Tekst je objavljen u listu Bosanska pošta)
