Preda mnom je neobjavljena knjiga poezije mlade poetese iz Stoca Anese Karaica-Košuta. Iz njene poezije primjetno je da je još kao djevojčica proživjela strahote rata. Njene traume i boli se prelijevaju kao u spojenim posudama s jedne na drugu stranu. Njena poezija je duboko misaona. Ona je sva skoncentrisana na život koji će progutati sve što mu na put staviš. Ona pjeva o životu, ljubavi i zavičaju.
Njena poezija mogla bi se tako podijeliti u tri cjeline, na misaone, ljubavne i zavičajne pjesme. Anesa se teško oslobađa prošlosti, a nije ni čudo. Imala je samo pet godina kada je protjerana iz svog grada Stoca.
Rođena je u Mostaru 1987. godine i samo se može pretpostaviti kakav je bio život jedne djevojčice u progonstvu. U tom kontekstu i ozračju možemo dublje sagledati i analizirati njenu poeziju. U svakoj njenoj pjesmi kao iz podsvijesti provlači se isto pitanje: Zašto neki ljudi na planeti Zemlji moraju da pate? Ovi odgovori bili su dostupni ezoteričarima od drevnih vremena u učenjima o drevnoj mudrosti. Možda Anesa nije svjesna koliko je duboko zaronila i zavirila u zakone koji u svemiru upravljaju životima ljudi. Velika je nepravda nanesena njenom narodu i njenoj porodici u toku rata. Ona zbog toga pati. Ekstremisti HVO-a spalili su njen grad u toku rata, a poslije rata oni dovršavaju svoj prljavi posao. Grad su pretvorili u aparthejd. U takvom okružju rasla je, odgajala se i školovala Anesa. Njen mladi život okreće se pjesničkoj viziji svijeta lišenoj svakog zla, ljubav je njena alternativa. Ona svojom poezijom vida svoje rane, ali i rane svih onih koji su patili i proživjeli strahote rata. Ona pokušava jezikom svog pjesničkog bajanja da pronikne u dušu čovjeka, da odgonetne uzroke i posljedice rata. U njenoj duši kao da je utkana tapiserija senzorskih promjena po poznatim prirodnim zakonima tzv. kozmičkim zakonima. Patnja može biti korisna za dušu. Duša često bira život u kome će biti izložena patnji. Sve stvari su nestalne, patnja je nebeska milost.
U njenoj poeziji zavičajnost je snažna i provlači se kroz cijelu knjigu kao njena ideja vodilja. U svojoj prvoj pjesmi Jačina ljubavi pjesnikinja u tuđini osjeća magičnu moć zavičaja i poručuje:
Ovdje je srce ubrana ruža
koja još samo kap vode traži
Sve drago za nju su pusta obećanja i otrcane laži. U Ciganskoj pjesmi pjesnikinja je nešto malo vedrija. U skandinavskim zemljama ona akšam doživljava kao prolaznost. Za nju je akšam u njenom Stocu. Tako doživljava i Mostar u kojem se rodila. U pjesmi Oda mom Mostaru kaže: Moj Mostar voli svako u kom ima imalo čovjeka. Sve njene pjesme o zavičaju, ustvari, su prilagođavanje novoj sredini, traganje za prebivanjem koje će biti i u tuđini kao kod svoje kuće. Sve njene pjesme o zavičaju su vrlo lijepe i iskrene i gaje nadu da će njen grad biti ono što je nekad bio. Među tim pjesmama naročito se izdvajaju pjesme Kad odem i Pjesmom te branim. U pjesmi Kad odem pjesnikinja na diskurzivan i čuvstven način poručuje svom gradu: ostavljam ti pjesmu da te ona ljubi s vijeka na vijek’e. Isto poručuje i u pjesmi Pjesmom te branim:
Dok se u tebi
mrva moga života klima;
Stolac, neko pjesmom
braniti ima!
Drugi ciklus pjesama predstavlja misaone pjesme. One su brojnije i umjetnički kvalitetnije. Njena misaona nadarenost napravila je izvjestan pomak u njenoj poeziji. Mlada, puna energije, čovjekoljubiva, bogata darovima koji upravljaju životima ljudi, a to su darovi duha, duše i srca. Ona je osjetila snažnu potrebu da to sve prenese i unese u svoju poeziju. Zrelo razmišljanje pjesnikinju pretvara u mudru osobu. Ona vješto svoje duboke misaone potencijale pretvara u mudre izreke – gnome. Takve su pjesme: Latice, Gdje, Ima li iko da može reći, Tanka nit, Jedan dio kapi, O meni, O tebi, Samari, Ko noćas zna. U pjesmi Latice pjesnikinja metaforično poručuje da je život more a mi kapljice, a za prošlost kaže da je pogažen cvijet a mi latice. I u pjesmi Gdje ona mudro zaključuje: al’ valja dunjaluk živjeti, jer ona ne zna koja latica čuva taloge prošlosti … je li ona gdje se odlučimo za nove korake ili ondje gdje se ponekad vraćamo da osmijehom plačemo. Većina njenih misaonih pjesama predstavlja eliksir njene poezije. Ona je već prešla u stadij kad možemo mirne savjesti da kažemo za nju da stvara pravu umjetničku poeziju. Ona je kao balerina koja je već počela da pravi piruete.
Za nju život je jedna tanka nit. Ona će svojom tankom niti presjeći traku života i ući u svijet poezije na velika vrata.
Njen završni ciklus su ljubavne pjesme. One su zastupljene u većem broju od ostalih pjesama, a to je i normalno jer pjesnikinja ima tek dvadeset godina. U pjesmi Srca nešto šute ona personificira ljubav i na taj način pokušava da snažnije izrazi svoja osjećanja:
Opet srca nešto šute
samuju ili slute
Pjesnikinja je opčinjena ljubavlju, transcedentira je tamo gdje su skrivene tajne:
Htjela bih tamo,
kud ni ja ni ti ne znamo
Naročito lijepa je njena ljubavna pjesma Ne nađoh sebe u kojoj pjesnikinja ne može da dosegne i uđe u ljubavne tajne mada se direktno obraća njegovim očima, duši i srcu i na kraju odlučuje:
Gledah daljinu
i tamo tražih
ono što s tobom ne mogoh naći
Među ostalim ljubavnim pjesmama treba obratiti pažnju na pjesme: Otkucaji srca, Zabluda, Snoviđenje i dr.
Stihovi Anese Karaica-Košuta svojom neizmjernom mudrošću i preciznošću, suptilnošću i prefinjenošću pjesničkog izražaja u nama bude plemenita osjećanja i potiču nas da istrajemo u svojim nakanama. U svojoj pjesmi Jedan dio kapi, mudro savjetuje:
od Boga mi je tako dato
da jednom budem suza
jednom zlato
Na kraju pjesnikinji želim da do kraja života ostane zlato i preporučujem da svoju zbirku što prije objavi.
Muhamed Elezović,
književnik
