Broarna-Mostovi
Svenska · Bosanski
feb 2026
P
U
S
Č
P
S
N
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
Broarna-Mostovi
Tanka nit, prva zbirka poezije Anese Karaica-Košuta
Piše: Elvira Isaković-Burina

Senzibilitet žene, njena istančana i prefinjena čulnost koja je sposobna sjediniti se sa prirodom, disati i osjećati sa njom, biti vjetar, oranica, sunce, oganj i morska dubina, treperiti na vjetru, blistati na suncu, rominjati sa kišom i talasati se sa vodom, nesumnjivo je osnovna pokretačka energija bošnjačke književnosti, ona tanka nit koja se provlači kroz sve sfere življenja. Sretna sam što se taj kontinuitet senzibiliteta nastavlja u djelima naših učenika koje mladost ne priječi da spoznaju stvarnost i istinu.

U djelu Anese Karaica-Košuta pronalazimo razvojnu liniju poetskog izricanja od ekspresije i ekspanzije lirskog senzibiliteta, ode životnim radostima, prošlim ljubavima, zavičajnim ljepotama, borbe sa neumoljivim silama zla koje opsjedaju bosansku stvarnost, ali i islamsku mističnost spoznaje životne istine. Prva zbirka poezije ove mlađahne pjesnikinje uskoro bi trebala ugledati svjetlo dana i bez obzira kako je ona nominirala, smatram da je zbirka lirski akvarel duše koji oslikava nježne boje i ljepote mladosti. Strukturu zbirke čine tri ciklusa koji povezuje njenu poeziju evolutivnom niti od prvih prkosnih zavičajnih pjesama, prvih ljubavnih iskustava i na kraju zasigurno zrelog misaonog pjesničkog izricanja koji iznosi reminiscencije o svrsi i cilju postojanja.

U prvim pjesmama uočljiva je težnja za deskripcijom osjećaja pa te pjesme nose teret suvišnog gomilanja prijedloga, veznika i zamjenica, dok se u kasnijim pjesmama teži nominalizaciji osjećaja i njegovom metaforiziranju.

Patriotski ciklus pjesama slavi i veliča ljepote rodnog Stoca. U pjesmi Pjesmom te branim, ti prvi stihovi iskazuju opis personificirane ljepote grada koga pjesnikinja brani stihovima a krvopiji, zločinu imperativom poručuje: skapaj, svog ti Stoca ne dam.

U ovaj ciklus ušle su i pjesme koje svjedoče o ratnim strahotama koje su na pjesnikinju ostavile neizbrisiv trag i krvavi pečat na njenom djetinjstvu i mladosti. Pjesnikinja ne želi da bude samo posmatrač događaja. Njena duhovna energija oslobađa nepomirljivosti pred silama zla, historijom i represijom koje su posljedica novih, tmurnih događaja koji se dešavaju i mimo naše volje.

Elementi islamske filozofije misticizma uočljivi su u jednom broju pjesama koje smatram najuspjelijim. Takve su pjesme: Latice, Čudna pjesma, Ostavljanje, Samari. U pjesmi Memoar prošlosti postojanje, život i istina se relativiziraju. Život se posmatra kao čudo prilika u kome postoji mogućnost da se sretnu istovrsne jedinke, postoji mogućnost da sretnemo: nekog ko će biti ti. Ali ne očekuj da ga prepoznaš. Česta upotreba imperativne forme svjedoči o intertekstualnoj vezi Anesine poezije sa religijskim diskursom čime se direktno apeluje na čitaoca i zahtijeva njegova misaona reakcija.

Istančanost u izražavanju dolazi do svog punog izražaja u pjesmi Latice. Pjesma je natopljena upitnošću o načinu spoznaje Univerzuma, isticanjem ideje o prolaznosti, odnosno ništavosti ovozemaljskog života i okrenutosti jedinoj Istini za koju vrijedi živjeti i stvarati. Pjesma reflektuje tesavvufske simbolime i alegorije. Ona nastoji putem mirisa, boje i zvuka dovesti do zanosa duha. Ističe estetsko stanje, koje briše razlike između ja i ne-ja, između tuge i radosti. Ideal njenog življenja, je duboko vjerovanje u Vječnu Istinu. Ona se pita: Gdje su tajne svijeta u kojem živimo? Zašto smo se rodili? Gdje je pravi početak i kraj razumijevanja bitka? Anesa smatra da je čovjek odsjaj Božje Svjetlosti Latica i istražuje puteve sreće koji će ga odvesti u blizinu Njegovu: život je more – mi kapljice, prošlost pogažen cvijet – mi samo latice. Pjesnikinja slika nevidljivu sliku vidljivog svijeta pa je tu pjesničku viziju kao kategoriju teško izraziti. Ona predočava superiorniji vančulni svijet, koji je po njenom uvjerenju realnost. Jasno je da to nije eksplicitna religiozna poezija, jer je motiv sakriven iza profanog. Ideal Ljepote kao osnovno određenje za Boga vidljiv je u svakom pažljivo iščitanom stihu, ma kakvim riječima da je kazan.

Ljubavna lirika je vjerojatno jedan od najistančanijih jezičnih iskaza i svakako najdublje uvjetovana ne samo pjesnikinjinom ličnom anamnezom nego i njenim uvijek sasvim specifičnim poimanjem jezika. Anesa pokazuje jaku imaginaciju i mističan pogled na svijet koji boji njeno umjetničko stvaralaštvo misticizmom i spiritualizmom. Njen buntovno-revolucionarni pjesnički i duhovni svijet prožet je posebnim pjesničkim jezikom, dubokim, neposrednim vizijama, uvidima u metafiziku dobra i zla, simbolima. Prema autorici, ljubav je u svojoj prirodi tiha, nevidljiva, kao nježan vjetar u pokretu i zato ne trpi nikakvo artikuliranje, ona je jednostavno dio ljudskog bića, dio postojanja i kozmičke ravnoteže.

U svojoj nakani ostvarenja ljubavi autorica kazuje šta osjeća i pritom često osjeća mladalački strah od mogućeg gubitka. Ona zna ili barem intuitivno predosjeća, kako je priznati ljubav mač s dvije oštrice i da su mogućnosti gubitka i dobitka jednake. To se može vidjeti u pjesmi Otkucaji srca u kojoj lirski subjekt slika panteističku viziju svijeta, svijeta prirode i čovjeka koji postoji u skladu sa načelima te iste prirode koja donosi jednako u cikličkim razmacima i proljeća i jeseni i zime i ljeta i suše i poplave. Oči, more bez obala osluškuju zov ptica, zrake sunca, jutra – osluškuju zov prirode i ponašaju se u skladu sa prirodom prepuštajući budućnosti i sudbini svoj život na volju: Sudbina, možda si mi, možda sam ti. Lirski subjekat kroz retoričko pitanje: Sutra – kome će te ono odvesti? iščekuje odgovor na odaslanu ljubavnu poruku.

Ono što je neupitno vidljivo, bez obzira na dvoznačnosti, jest to da autorica prije izricanja ljubavi nije imala povratnu informaciju o obostranoj ljubavi od voljene osobe. U strepnji dočekala je jedino udaljavanje i oproštaj od nje. Ona iz prijašnjih događaja izvlači iskustvo i usvaja pravila igre. Uz usvojeno ljubavno gradivo, autorica nudi čitatelju iskustvenu, vrijednosnu i bolnu istinu njene ljubavne situacije kroz slike lirskih akvarela mladalačke duše, te ukazuje na vlastitu naivnost i manjak iskustva u ljubavi.

Poezija Anese Karaica-Košuta je dokaz da se pjesme pišu iz ljubavi, bilo da je u pitanju ljubav prema rodnoj grudi, Bošnjacima, voljenoj osobi ili Svevišnjem. Ona otvara sasvim nove poetske prostore lirskog sazviježđa i razvija etički sistem u želji da se afirmiše ljudskost, toplina, čovječnost, sloboda i otadžbinsko osjećanje. Knjiga je koheziona cjelina izrasla na bogatstvu jezika, misaonosti i metafore. Iskreno se nadam da će ova tanka nit koju posjeduje mlada pjesnikinja povezati mnoge do sada nespojive pojave, napraviti sponu njenog odrastanja i zrelosti, istoka i zapada kojima istovremeno i pripada i ne pripada i otvoriti puteve za buduća poetska ostvarenja.

Elvira Isaković-Burina,
prof. bosanskoga jezika

Copyright © 2007-2014 Broarna-Mostovi kulturförening [Angered, Göteborg, Sweden] and the authors | Webbmaster