Tanka nit je zbirka pjesama koja nam otkriva novo lice u bosanskohercegovačkoj, a time i bošnjačkoj književnosti. Anesa je rasla pod okriljem poezije Mehmedalije Maka Dizdara, zatim Safvet-bega Bašagića, koji je pjevao Nevesinju, te Alekse Šantića i Hamze Hume čija je misaona nit posvećena Mostaru. Zbirka je podijeljena u tri zasebne, a ipak tako povezane cjeline u kojima je poetska misao utkana u zavičajnu, misaonu, te ljubavnu tematiku.
U vrtlogu vremena u kojem danas živimo, kad rijetki prepoznaju prave vrijednosti, Anesa potiče da se zapitamo zašto srca šute. Šta je sa onom tankom niti koja je tu i o kojoj moramo voditi računa da se ne prekine. Zar baš toliko nemamo vremena jedni za druge?
Njene pjesme postojano govore o individui koja s prkosom i ljubavlju izdiže zemlju Bosnu i Hercegovinu u njenoj šarolikosti.
Bosna i Hercegovina je zemlja koja je uvijek znala prkositi i opstati, koja je uvijek imala pisce i pjesnike koji su znali opisati i opjevati njene rane, ali i njen ponos i njenu ljubav. Anesa je jedna od njih i daj Bože da ih imamo još i više… Malo je onih koji u mladosti priznaju da je zavičaj mnogo više od mjesta u kojem smo rođeni, a još manje onih koji se tim zavičajem ponose. Ona s ponosom ističe da je njena zemlja Bosna, da je njen jezik bosanski, te činjenicu da je ona ponosna Bošnjakinja. Anesa kroz svoje stihove zove u pohode grada na Brzavi, o kojem nam pjeva s ljubavlju i ponosom.
Sve je manje pendžera i pogleda kroz prozor, a sve više zaborava i žurbe, ali Anesa u svojim pjesmama želi da nas vrati u nedosanjano djetinjstvo u godine kada su uništeni njeni i snovi mnogih drugih. Ona u svojim pjesmama želi da oživi neka već zaboravljena vremena kad smo bili svoji na svom, kad smo znali živjeti našu tradiciju. Zove nas da stanemo i slušamo klepet nanula i zvokot ibrika, jer to znači da neko naš hodi našim sokacima, da nismo sami, da nije prekinuta tanka nit i da je trebamo čuvati.
Alma Mujakić,
prof. islamskih nauka