Broarna-Mostovi
Svenska · Bosanski
Nov 2017
P
U
S
Č
P
S
N
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
Broarna-Mostovi
Od rata se pobjeći ne može
Piše: Atif Kujundžić

ili
riječ
prilikom predstavljanja
knjige:
”hotel tri krune”
roman,
Nizama Granov-Čaušević

Izdavač:
Udruženje Bosna i Hercegovina,
Norrköping, Švedska, 2003. godine,
na švedskom jeziku,
Planjax, Bobare,
2004. godine, na bosanskom jeziku
* * *
Narodna i univerzitetska biblioteka
”derviš sušić”
tuzla

10. Redžeb, 1425. h. g.
26. kolovoza/augusta, anno Domini, 2004.
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Nizama Granov Čaušević: ”Hotel Tri krune”Knjiga Nizame Granov-Čaušević Hotel Tri krune, u podnaslovu određena kao roman, nije to. Ova knjiga jeste hrabro i autentično svjedočenje u nivou ispovjedne proze, dakle ich forme ili: teksta pisanog u prvome licu. Međutim, dramatična priča koju zaklapaju korice ove knjige, jeste ono, što uistinu možemo nazivati: životni roman autorice. A svi znamo da život piše romane.

Kad pomenemo ich formu, ili tekst/oblik pisan u prvom licu, nužno poimamo kako je ispred nas ustvari: epistolarna forma. Dakle, tekst pisan kao čovjekovo pismo drugom čovjeku. Po tome, knjiga Nizame Granov-Čaušević: Hotel Tri krune, u književnom smislu jeste: tzv. epistolarna književnost, čak i ako bismo je shvatili kao izjavu koja svjedoči o agresiji na Bosnu i Hercegovinu i počinjenom zločinu genocida prema Bošnjacima, a čitali pred Haškim tribunalom.

* * *

Dobro je podsjetiti se: u samim korijenima bosanskohercegovačke književnosti, uz Povelju Kulina bana Dubrovčanima, stoji i Listina banice Jelisavete i bana Stjepana II. Kotoromanića koju su izdali knezu Vukcu u Ribičima oko 1323. godine. Dakle, osim, u osnovi ženske pjesme kakvom smatramo sevdalinku, osim najljepše bošnjačke balade Hasanaginica u čijem je oblikovanju očito, bitno sudjelovala žena, a krenuvši od Ajke iz Like koja je pisala o četama i četnicama, preko Umihane Čuvidine (1795-1870.) i njezine pjesme Sarajlije igju na vojsku protiv Srbije, 1813., a među Sarajlijama i njezina velika ljubav: bajraktar Mujo Čamdži, dolazimo do Emine Čelebi, kćeri Mustafine, prve žene koja je u Bosni i Hercegovini, u gradu Sarajevu, u mahali Žabljak prepisala Kur’an, u mjesecu Redžebu, 1178. h. g. ili 1764. godine prema gregorijanskom kalendaru, i koja je na kraju prijepisa dopisala i sopstvene stihove:

Neka se utopi u moru Božije Milosti
ko se Fatihom sjeti pisara.
Ko god pisaru učini dovu
neka mu na Sudnjem danu
branitelj bude Mustafa!*
Pisano u mjesecu Redžebi-šerifu
u godini 1178./1764.
Pisala skromna i ponizna Emina,
kći Mustafe Čelebi,
u gradu Sarajevu iz mahale Žabljak.**

* * *

Nakon Emine Čelebi, dolazimo i do Stake Skenderove. Staka Skenderova napisala je Ljetopis Bosne 1825-1856. godine, a Rus, Aleksandar Giljferding, upućen u Bosnu i Hercegovinu od strane Carskog ruskog geografskog društva, uz svoj predgovor, Stakin tekst u cijelosti je uvrstio u sopstvenu knjigu.

Tako, definitivno, stižemo na mjesto i do onoga što u tradiciji i povijesti bosanskohercegovačke književnosti nazivamo ženskim pismom, koje očigledno u vidu materijalnih dokaza baštini djela koja su stvarale žene, ženski um i osjećajnost, a u koje se sada slijedeći autentične događaje u svome životu i životima svojih bližnjih, svojom knjigom: Hotel tri krune, upisuje i Nizama Granov-Čaušević.

* * *

Stjecajem nekih uvjeta, u časopisu Žena koji izlazi u Švedskoj, pročitao sam da je ova knjiga došla/proizišla iz projekta organiziranog za prognanike i izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, a koji je realiziran pod nazivom: Napiši pismo svome djetetu.

Ta činjenica sugerira još jednu, za nas i naš nauk bitnu stvar. Riječ je o potrebi pisanja za sebe i potomstvo, što je u bošnjačkom svijetu, svojevremeno, u vrijeme opismenjavanja u mektebima i obrazovanja u ruždijama, tj. korištenja arebice i bosančice i relativno razvijene pismenosti bilo prisutnije nego li danas.

Kako vidimo, na svu sreću, to opet uzima maha i dobija izvanredan značaj (mada, evidentno, pismenost nam opet opada). Osobno, i baš zbog te neugodne činjenice, javljanje žena autora smatram iznimno dragocjenim. Potom, posebno iz razloga jer je riječ ženskoj spoznaji i iskustvu kojemu nezabilježenom ne bismo poklonili nikakvu pažnju. Pišući tekst, žene svoje iskustvo pretvaraju u povijesno-kulturološke činjenice koje svjedoče o njima i njihovome djelu i prisustvu. Tako se pokazuje, da žene, ne: imaju, već osvajaju sve značajnije mjesto i ulogu u porodici i društvu i ovaj svijet čine malo više ženskim i malo manje muškim, što konačno, čini se i svijet počinje doživljavati kao svoj boljitak. Očito je, žene o tome imaju svijest koja se manifestira kao ljudska zrelost i odgovornost za spoznaju o sebi i svijetu u kojem žive.

Vraćajući se na projekat Napiši pismo svome djetetu, domišljamo se, kako se nikome ne govori i ne piše s takvom iskrenošću i istinoljubivošću kao svome djetetu. Dakle, nemojmo ni na čas izgubiti iz vida kako je uvjet nastajanja ove knjige, između ostaloga, u suštini i osobna potreba autorice da životnu Istinu kaže svome djetetu i potomstvu uopće. Razumljivo, kao ljudi možemo biti svakakvi, kako nas je već Stvoritelj Svega kao svoja stvorenja oblikovao i kako smo shvatili svoju priliku, pa se i sami izgrađivali u rasponu od onoga što u najboljem smislu i značenju može podrazumijevati imenica čovjek – do onoga što zovemo: hulja, ili u rasponu od dobrih i sjajnih ljudi i filantropa – do svakovrsnih vucibatina, ubojica i zločinaca, itd. Ali, ma kakvi da jesmo, kad dođemo do pojma i značenja riječi: Istina, zastanemo.

Istina je vrhunaravni zahtjev objektivnoga svijeta koji rijetko dosežemo i koji možda, upravo zbog toga, nužno uvažavamo i u času kad bismo Istinu željeli/htjeli zaobići ili izbjeći.

Čini se, kako nije upitno, ali, zašto je to tako?

Zato što Istina nije ničije vlasništvo i što se događa kao nužnost i neizbježnost izvan moći da bude izmijenjena u bilo čiju korist. Istina je konačnost koja plaši, ali i raduje. Istina nije od ovoga svijeta. Zato je svjedočiti o Istini, puno više nego li pisati literaturu. Jer, svjedočiti znači biti svjedokom i: Svjedok. A Svjedok je Šehid. Upravo na način na koji je Stvoritelj Svega Svjedok Svima, on je i Prvi među Šehidima.

Osim toga, pisati literaturu, vrlo često, čak i obavezno, znači: izmišljati, konstruirati, dekonstruirati. Ne govoriti ili zaobilaziti Istinu. Izmišljati i lagati.

* * *

Knjiga, Hotel Tri krune, autorice Nizame Granov-Čaušević, snažno je, ljudski iskreno i duboko, dokumentirano svjedočenje, podjednako o sebi i svome životu, kao i o neponovljivo teškom vremenu u povijesti Bosne i Hercegovine. Ova knjiga kao tekst, faktografski je zasnovana do mjere da podsjeća na tekstove pisane u vrijeme, kad se smatralo, kako i samo konzistentno bilježenje činjenica i elementarne faktografije može dosegnuti i stvarnost književnog kvaliteta. Sa stanovišta zanimljivosti fabule i dramatičnosti događaja, vještine pripovijedanja i uvjerljivosti štiva koje se u ovoj knjizi nalazi pred čitateljima, to se pokazuje skoro, pa: tačnim.

U nivou, očigledno primjerenom svojoj osobi, pismenosti i nesumnjivom obrazovanju i načitanosti, svome životu i lijepoj pameti, mogućnostima svjedočenja svojim životom i životima svojih najdražih, Nizama Granov-Čaušević vrlo vješto organizira raspoloživu građu, opisuje, pripovijeda, pušta druge ljude da govore, unosi pisma i javljanja supruga Hasana iz opkoljenog i sistematski razaranog Goražda, medijski plasirane informacije o ratu u Bosni i Hercegovini, razlaže dileme o nužnosti odlaska iz Goražda u Janju, iz Janje u Zagreb, iz Zagreba u Švedsku i svome putu daje izgled paradigmatičnog prognaničkog puta spasa, ili egzodusa od Bosne i Hercegovine do Švedske, koja se, iako sjeverna i hladna, pokazuje kao zemlja blistavog humanizma.

Nizama Granov-Čaušević sjajno uspijeva artikulirati cjelinu slike, koju je dobro da pročitamo i promislimo i mi, koji iz Bosne i Hercegovine uopće nismo izlazili tokom rata 1992-1995. godine.

Neovisno o svim mogućim definicijama ratova kao pravednih i nepravednih, kao sukoba naroda i civilizacija, itd., rat je u samoj suštini ostao neobjašnjen i neobjašnjiv fenomen. Kažemo to svjesni, kako rat vlada ljudima, što najbolje pokazuje kako ljudi ne vladaju ratom. Rat se događa kao elementarna nepogoda u kojoj i ako uspijemo razbiti gradonosne oblake, nećemo uspjeti zaustaviti prolom oblaka. To je dokaz kako ne razumijemo pojavu u njezinoj složenosti. Kad pojavu uspijemo sagledati, onda smo u mogućnosti i njome ovladati. Svi smo gledali kako se rat iz Slovenije prenosi u Hrvatsku. Kako iz Hrvatske dolazi u Bosnu i Hercegovinu. Gledao je to cijeli svijet, ali se odlučio intervenirati tek onda, kad su sve pojedinosti bile jasne, tj. kad je njima mogao ovladati, ili kad je sljedstveno nužnostima koje rat proizvodi – morao intervenirati, jer je vidio kako zločinci vezuju svjetske humanitarce i pripadnike snaga Ujedinjenih naroda lisicama za rasvjetne stubove, jarbole, kapije i dovratke svojih hangara.

Naime, nerazumijevanje rata kao pojave vidimo razlogom, pa se ljudi u ratu ponašaju kao opsjednuti fantomskom slobodom. Kad kažemo fantomskom, mislimo: jednosmjernom slobodom koja ne vodi računa o slobodama drugih ljudi i zato na njih bezobzirno udara, previđa ih i zanemaruje.

Tako se i događa, pa ljudi odlučuju samo o sebi iako su u ratu zajedno sa svima drugima. Tako se dogodi i postvari ono, što želim posebno naglasiti, a to jest: kad se već događa, ma šta činili

od rata ne možemo pobjeći.

* * *

Iz područja zahvaćenih ratom, ljudi odlaze jer moraju, bježe pred silom, nasiljem, zlodjelima i prijetećom smrću, bivaju prognani, ali sa sobom i u sebi odnose rat koji ih je pomjerio i koji u njima nastavlja trajati, ponekad i bezobzirnije nego li u prostoru u kojem su ratom bili zahvaćeni.

Knjiga Nizame Granov-Čaušević pruža sjajne dokaze upravo o tome. Senija i njezini bližnji vode duge i iscrpljujuće razgovore, međusobno i sa svima sa kojima dolaze u dodir, ali rješenja nema. Patnja se nastavlja bez izgleda da se nađe smiraj. Oni pate zbog sebe i svoga odlaska, ali pate i zbog onih koji su ubijeni, zbog onih koji su ostali, zbog onih koji se bore u njihovom odsustvu. A rat se sve više razbuktava.

Očigledna promjena odnosa Hrvatske prema Bosni i Hercegovini i sukobi Armije BiH sa jedinicama HVO – direktno se odražavaju na odnos prema prognanim i izbjeglim Bošnjacima koji su utočište potražili u Hrvatskoj. Osim svega, ma koliko bio proizvod nesmiljenih ratnih zbivanja i puke nužde, izlazak iz ratom zahvaćene zemlje mnogi, odgovorni i moralni ljudi i žene, nerijetko doživljavaju prije i u većoj mjeri kao kaznu i sramotno bjekstvo, nego li kao spas. Oni danonoćno pate daleko od najdražih i rodne grude. Pate zbog svega što im se dogodilo.

* * *

Nizama Granov-Čaušević, ustvari, književnim postupkom kolažiranja raspoložive građe, retrospekcije, zaustavljanja priče, uvođenja novih lica i narativnih elemenata izlaže svoje svjedočenje i tako postiže dinamiku pripovijedanja, koja knjigu njezinoga svjedočenja čini vrlo zanimljivim i skoro pa literarnim štivom. Osim toga, ona svoj tekst organizira u poglavlja kojima daje imena osoba koje su važne za njezinu priču. Prva osoba/poglavlje je: Ahmed, crnac iz Eritreje koji govori engleski jezik i koji ih je sačekao kao vozač i predstavnik Doseljeničkog zavoda u Geteborgu. Druga osoba je Edin, Senijin još uvijek malodobni sin, koji bi najviše volio prespavati svoje izbjeglištvo. Slijedi Mina, izbjeglica iz Kamenice, kod Zvornika sa svojom porodicom. Hasan, Senijin suprug i otac njezine djece, početak i kraj je svake Senijine misli. Arif, sa suprugom, iz Kozluka. Lejla, kćerka Senijina. Emira. Faruk. Jasenko. Mejra. Nedim. Halil. Selma. I sve njihove priče i svi razgovori sa njima ulaze u istu pripovjedačku kružnicu koju ispisuje Nizama Granov-Čaušević.

Ono što raduje za sve vrijeme čitanja ove dramatične knjige, jeste sjajna pozitivna energija s kojom autorica razumijeva i savlađuje mučnu poziciju u kojoj se našla sa svojom djecom i drugim ljudima na svome izbjegličkom putu, jeste odsustvo svake malodušnosti, jeste nepristajanje na beznađe koje nasrće odsvakuda, jeste neshvatljivo snažna vjera u dobar ishod stvari i događaja i odsustvo, čak i tragova mržnje prema bilo kome.

To je zaista nevjerojatno u njezinom očajnom položaju, ali uistinu: stvarno.

Važno je istaknuti: Nizama Granov-Čaušević, svoju knjigu prvo je napisala i objavila na švedskom jeziku. Ta činjenica je dostojna svakog poštovanja i divljenja koje možemo izraziti autorici. Tek, nakon objavljivanja na švedskom jeziku, ona svoju knjigu doslovce prevodi na bosanski jezik i objavljuje u Domovini.

Čini se: upravo to i jeste ta pozitivna energija koja skoro, pa zbunjuje i začuđuje: prolaziti takav put, a učiti strani jezik i pisati na tom jeziku u zemlji – izbjegličko-prognaničkom utočištu i tako ljudima koji su ih primili objasniti i obasjati svoju ljudsku poziciju.

Nizama Granov-Čaušević se svojim odnosom i ovom knjigom odužila i Šveđanima za njihovu dobrotu, a u ime svih nas iz Bosne i Hercegovine.

* * *

26. kolovoza/augusta, anno Domini, 2004.

Atif Kujundžić

____________________

* Mustafa je jedno od imena Muhameda s. a. v. s.
** Rukopis se nalazi u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu, PR 336.

(Žena, br. 25, s. 16-18)

Copyright © 2007-2014 Broarna-Mostovi kulturförening [Angered, Göteborg, Sweden] and the authors | Webbmaster